Jesensko darivanje sebe

Nekako sa jeseni sve biva drugačije. Ne znam da li ima još tebe, vas, koji sa početkom jeseni počinjete pričati dušom i očima. Netipično za mene, ali ja ne moram puno govoriti, samo pustim da iz duše izađe sve ono što treba, a pustim da moje oči i srce upiju sve ono što žele. Ne želim uzeti pažnju svakom opalom listu na putu, svakom orahu koji se na sve načine bori da izađe iz svog omotača, svakom potoku i rijeci da proizvode muziku koja hrani moju, jesensku dušu. Da li se ikada zapitamo i posmatramo prirodu, ma svaku sitnicu koja nas okružuje, da zapravo i oni imaju svoju posebnu svrhu. Jesmo li ikada uopće pomislili, a potom se i zapitali kako na osnovu prirode možemo zaključiti i shvatiti mnogo toga o nama samima. O ljudima. Da li ste ikada pomislili, hej, pa i orah jedva čeka da izađe iz svog omotača, da sazrije, da bude upotrijebljen u nešto svrhovito, a nije svjestan da mu je možda najbolje dok je na putu sazrijevanja, dok samo nijemo posmatra sve ono što se oko njega odvija i čeka da pronađe svoje, sretno, mjesto na ovom svijetu. Zašto tako malo obraćamo pažnju na sitnice, zašto i kada smo počeli da živimo tempirano, prebrzo, zanemarujući i propuštajući mnoge stvari koje svaki dan blijede čekajući da im posvetimo samo zrno naše pažnje ? Dok pišem ovo, prisjećam se jednog citata Paula Koelja, koji kaže: “Istinska se mudrost sastoji od poštovanja jednostavnih stvari koje radimo, jer nas one mogu odvesti tamo kamo trebamo stići.” Pa hajte da sa jeseni malo više obraćamo pažnju… na prirodu, na okolinu, na ljude, na nas same, jer nas to vodi najboljim nama, a ko zna i gdje još..Svaki opali list ima svoju priču i doprinosi ljepoti staza kojima hodimo želeći odmoriti od rutine i “nahraniti se” najljepšim, prirodnim stvarima, koje nam se sasvim besplatno daju na raspolaganju. Ali ih ne koristimo. Posvetimo se sebi kroz opažanje i posmatranje okoline u kojoj živimo, iz koje udišemo zrak i “hranimo se” svime što se u njoj nalazi. Okružimo se samo onim što mi želimo, što trebamo i što nas čini sretnima. Pustimo da naša unutrašnjost iscrtava krug naše priče, našeg života. A, sve sitnice koje nisu u našim okvirima, a koje moraju biti prisutne, napravimo za nas prihvatljivima, pokušajmo ih shvatiti i na neki naš način sagraditi neku sponu između njih i naše kružnice. Bit će mnogo lakše.

Ja od ove jeseni hoću. Kuhat ću omiljena jela, u “moje” doba dana šetati najdražim stazama, gledati zabavne emisije, čitati najbolje knjige, biti sa svojim ljudima… Ma pokušat ću iskoristiti svaki njen dan, svaki sat da osjetim da živim, jer znam da će me to dalje voditi i pripremati za buduće stepenike mog života. Jer mali koraci grade velike puteve. A, ja želim da izgradim zaista veliki put. Moj put.