Put je dobar koliko i kraj

Svako putovanje služi da bi se u njemu uživalo. Zato uživaj,uživaj danas,sutra,u danima koji ti nose dijelove,puzzle života,da bi sastavio finalnu sliku,mislim onu svoju. Jer,život nam ne daje uvijek ono što želimo,ali sigurno nam daje isključivo ono što trebamo.

Zato pokušavam pronaći opravdanje i razlog za konstantno odlaganje života čekajući? Pričam sa prijatelji(ca)ma i ja zaista volim da živim njihovu priču. Odnosno,svaku temu,situaciju,događaj koji međusobno dijelimo,ja živim na način da upijam svaku njihovu riječ,rečenicu,i dalje učeći o njima iz svega toga. Šta uglavnom zaključujem? Da svi nešto čekaju. Čekajući da odrastemo,taj trend smo nastavili i kao zreli ljudi. Zaista je najdivnije iscrtavati svoje puteve,zidati svoje stepenice,postavljati sebi nove ciljeve i stremiti njihovom ostvarenju,ali da li svi uživaju na tom putu ili samo čekaju da “izgradnja”prođe pa da ubiru plodove toga na čemu se naporno radilo? Jako malo ljudi shvata da su mnoge stvari najljepše dok se čekaju. Samo je bitno čekanje pretvoriti u radovanje,učenje i uživanje u svakom koraku napravljenom ka tome “čekanom”. A, sve to pod uslovom da sudjelujete u ostvarenju svojih snova,u kreiranju sebe. Ne dozvolite da drugi to rade,dok vi čekate da bude gotovo. Svaki korak koji napravite da dođete do cilja napravite promišljeno i prisutno,jer ne znate šta novo možete uvidjeti čineći samo taj jedan. Ono što u početku zamislite i isplanirate,gradeći možete mijenjati i prilagođavati novom sebi,jer na tom cijelom putovanju,vi učeći sazrijevate i samim time,sigurno je da će finalna verzija biti ona proizišla iz vašeg iskustva samo sa tog puta. Naravno,ako ste vi stvaraoci,a ne siluete iz “čekaonice” koje čekaju izgovoreno svoje ime da pristupe zakazanom “terminu” stvaranja životnih priča.

Sada nam je već jasno da nama, kao slikarima svojih životnih slika mnoge stvari na kraju ne budu iscrtane onako kako smo zamislili u početku,baš kao što smo i u školi,bojeći vodenim bojama,ponekad,slučajno,prosuli neku boju,ili čak i vodu po radu,ali isti nismo bacili. Barem ne ja. Samo sam na sve dodala više boja,figura i time dobila znatno bogatiji crtež. Jedno krči put drugom i tako sve dok smo mi spremi da putujemo. Jer,zašto bismo mi stali na jednome,kada možemo napraviti i imati mnogo više. Stoga zadajte sebi kao cilj priču ispričanu na dvije stranice,a na kraju to pretvorite u roman ispisan samo svojim rukopisom.

Zato uživaj u čekanju,živi,radi i rasti dok čekaš,ne požuruj svoje vrijeme,jer sve što je tvoje,čekat će te baš onda kada si TI naručen. A, do tada, budi svoj i putuj samo svojim putem,jer svi drugi su već zauzeti 🙂