Kontroliši svoje misli

Jednom sam negdje pročitala da kontrolišući svoje misli,kontrolišeš svoj um,a to te dalje vodi do kontrole tvog života. A,kada kontrolišeš svoj život,onda si,neminovno,gospodar svoje sudbine (nešto u tom kontekstu,sori ali ipak sam ovdje dodala malu dozu mene:) ).

I neću sada pisati o onoj “misli pozitivno,najljepše,ne dozvoli “crnim”mislima da te okupiraju” i tome slično. Ne,ovdje želim da se dotaknem svih onih momenata i stuacija kada,radeći jedno,vi u glavi uporedo obavljate još nekih,minimalno 5 (ako ste ja,onda odmah 15) stvari. Možda je ovo samo još jedan način da sebi dokažem koliko je zapravo bitan novi “poduhvat”rada na sebi koji sam sebi zadala kao zadatak u narednom periodu. Rekoh nekoliko puta da volim i želim da istražujem sebe,svakodnevno. Svaki dan,zahvaljujući poprilično dinamičnom tempu života (dobrim dijelom posla) koji živim,imam priliku da upoznam neku novu crtu koju odmah mogu uzeti u razmatranje kao potencijalnu “stvar dorade”. Naravno,jer sam naučila da slušam sebe,slušam ono što mi kažu moje tijelo i unutrašnje ja. E,jedna od tih stvari je i kontrola misli,kontrola mene u momentu. Ja sam osoba koja dok radi na jednom tasku,već u glavi ima plan za 6idućih. Jedna od onih koja po ustajanju (to vam je cik zore),već ima asa u rukavu za period poslije 14h. Uvijek kolegama u firmi naglašavam da je mnogo bolje odraditi dvije stvari ispravno,najbolje moguće,do kraja nego pet polovično. A,onda sebe uhvatim kako dok ručam,planiram šta ću raditi kada večeram. Karikiram,ali u principu je to suština. Ok,trenutno zaista tako mogu,uspijevam,i sve čemu se posvetim odradim sa 300% sebe u tome. Ali,pitam se da li je to ok za buduću mene? Da li je to dobro,ponekad, i za moje zdravlje? Da li ću sebe jednom staviti u situaciju da razmišljam da samo sve pustim i kažem,ne mogu više? Ne,to ne želim(o), jer je to lanac koji ako pukne na jednom mjestu,počinje da se osipa i cijelom svojom dužinom. Možda ne znam šta želim 100%,ali znam šta ne želim 300%. E ovo je jedno od toga što ne želim. Ne želim da “izgorim”u nastojanju da sve stignem,da sve uspijem,ne želim da pokušavam produžiti dan na 34h,jer neću uspjeti. Nije u mojoj moći i kada bolje razmislim i ne želim da bude. Želim da naučim da,dok gledam film,uživam u istome. Dok se igram sa svojim najdražim dječakom,pratim,upijam i pamtim svaki njegov potez igre (a, i onaj svoj), ne razmišljajući šta i koliko toga sam mogla napraviti,baš,za to vrijeme,gdje sam možda mogla biti… Kada pijem,najljepšu,kafu sa svojom majkom,da sam svaki sekund prisutna,da svaku njenu riječ čujem,a da sve planirane obaveze i zadatke koje imam poslije,ostavim isključivo za to poslije.

Naučila sam slušati sebe,zaista jesam,ali isto tako uvijek postoje “rupe” koje trebamo popunjavati,a ovo je jedna od tih. Da naučim biti i uključena/prisutna,svakim dijelom mene,svakoj priči u kojoj sam jedna od junakinja. Da svakoj stvari na kojoj radim,budem posvećena bez da razmišljam o onoj idućoj,ili možda čak i prethodnoj (hmm,je li možda moglo drugačije,malo bolje?), jer,i ovo je baš ta jedna karika u lancu “slušaj i osluškuj šta još imaš da kažeš sebi,pazi šta ti tijelo poručuje..”

Budi prisutna,živi ovaj trenutak. Živi sada.

PS,uredu je i ne stići odraditi svih 105 stavki koje ste sebi navele taj dan. Uredu je nekolicinu njih prebaciti i za dan poslije,ma sedmicu poslije ako je potrebno da biste živjeli u trenutku i ne dozvolili da život odmiče,ispada vam iz ruku,dok vi pokušavate da stignete ama baš sve. Uredu je vjerujte!