Rođena da budem žena.

Da, ti koja ovo čitaš, baš ti si, također, rođena da budeš žena. Onda slušaj to, svoje, žensko tijelo i budi ona.

Rekoh u prethodnom članku da će naredni biti opisan u prirodnom okruženju,u kojem se moja vikendica nalazi,a koja meni ovaj vikend pomaže da napunim baterije i malo porazgovaram sama sa sobom:). I ovo nije slučajno,nekako sam osjetila da ovu temu trebam „obraditi“ uz cvrkut ptica,žubor potoka i muziku,ali isključivo onu koju proizvodi lišće,svakim svojim silaskom sa krošnje. Zašto baš ovdje? Možda zato što sam ovdje rođena,što sam provela najljepše dane djetinjstva baš tu,odnosno što sam ovdje postajala. U jednoj fazi mog života,ja sam morala opet krenuti ispočetka,vratiti se novorođenom,da bih mogla nastaviti dalje sama,kreirajući svoju najbolju verziju. Tako sam počela i da radim na povratku svoje „ženstvenosti“,jer kako sam već rekla i na ovaj segment je moja „kile dolje,mišići gore avantura“imala veliki utjecaj. Ne samo utjecaj,nego je ostavila i,sa velikim naporom izbrisiv,trag. Pitate se kako,a možda mnoge već i slutite,jer sigurna sam da nisam jedina u ovome. U jednu ruku bih voljela da jesam i da niko više nije imao(nema)problem sa time,ali sa druge strane,malo mi je i lakše kada znam da nisam sama,jer uvijek postoje stvari u kojima vam treba ohrabrenje i support ljudi koji su se nalazili u istom tunelu,onom bez ikakve svjetlosne signalizacije. Koliko god to zvučalo kao kliše,stvarno uvijek postoji izlaz iz tog tunela. Ali samo ako ste spremni da u to čvrsto vjerujte i idete u pravom smjeru,slušajući šta vam kaže vaš unutrašnji glas. To je najbolji vodič,vjerujte.

O kakvim tragovima pričam? O onim gdje vaše tijelo više nema šta da koristi,od čega da preživljava,pa kao alternativu uzima ono najmanje potrebno za preživljavanje. Vašu ženstvenost. Počinje da se hrani onim što bi trebalo da je „glavni obrok“drugim „jedinkama“,a vi i vaše tijelo pomalo počinjete itekako da osjećate da se događa nešto neprirodno. Pitate se da li mjesec ima više od 30 dana,jer vama ovaj itekako ima,a onda naredni još više,dok se to ne pretvori u duži vremenski (ne)period. Vaši hormoni,već pomalo dizbalansirani,dovode do naglih promjena raspoloženja,vaše kosti počinju pomalo da „kvrckaju“,glava počinje (tačnije,ne prestaje) da vas boli. I na plus 30 stepeni,vaše male,nestabilne noge traže čarape,a drhtave,mršave ruke,dugi rukav. Iako sam podsvjesno znala šta je razlog,iako sam „usput“čitala razne članke i iskustva žena (a,ima ih itekako,vjerujte. Kod nas se o tome ne priča mnogo,ali vani je to ruka za spas mnogim mladima ženama) ja nisam željela,sebi,da priznam da me to i to dovelo do toga i toga. Odlučila sam posjetiti i doktora,mnoge od njih,pri čemu sam dopustila da drugi istražuju o meni,da pokušavaju na mom primjeru naučiti nešto novo,svi sa izrazom čuđenja i konstatacijom:“pa djevojko,mi ne znamo šta je tebi“. Jer u principu su moji nalazi bili ok,osim glavnog Ž hormona koji je bio nešto malo ispod granice. Ja sam u svemu tome sudjelovala,pokušavajući naći razne,milione izgovora za moje „stanje“,i pred sobom i drugima,a sve u cilju izbjegavanja da sebi priznam da nešto ne radim ok. Pokušavala sam zavaravati mnoge,ali sebe nisam mogla. Samo,kako reče A.T.:„dug je put od glave do srca“,a moj je zaista bio dug. Mnogo sam prešla da bih se zapravo opet vratila na početak i prihvatila činjenicu da sebe,mnogo,volim i da želim da živim najljepši život. A, onda i da je vrijeme da taj isti uzmem JA u svoje ruke.

Ovo je jako osjetljiva i meni nikako jednostavna tema za pisanje (možete misliti kako mi je tek pričati o tome) ali dok kuckam ova slova shvatila sam da se ovdje ne mogu zaustaviti. U nastavku ću vam opisati kako me zapravo samo moja psiha i nesigurnost dovela do ovog stadija,koji je opet odigrao glavnu ulogu u mom sazrijevanju i kreiranju sadašnje mene. Sada pozdrav ispred toplog kamina,a mi se nastavljamo “dopisivati”sa malo urbanijeg mjesta 🙂 PS,na insta i vi možete vidjeti kako izgleda zalazak sunca na mom “tu sam svoja” terenu !