Selo u meni

Da li i vas selo podsjeća na neka lijepa, stara, vremena? Čistoća, mir, radost i sreća su meni sinonim za kratku, prostu, ali itekako snažnu riječ. I da, dedo i nana, ipak sam ja uvijek bila ono “sa strane” unuče, ma znate….može sve, niko neće znati :S, osim nas troje ! Eee, da da o tome vam pričam 🙂

Imam osjećaj da sa svakom godinom više,kako rastu obaveze,zadaci,a ja napredujem,gradim svoje ime (o kojoj god oblasti života se radilo), ma idem samo dalje,sve više imam potrebu,a i želju,da svako svoje dragocjeno vrijeme provedem tu,na svom početku. Ondje gdje napravih prve korake,stvorih najljepše uspomene i izgradih neraskidive veze,prvo sa ljudima,a onda sa sobom i prirodom. Ne,to nije bijeg od stvarnosti,od rutine* (a, ja se zaista trudim da ista ne postoji u mom životu), od sebe ni u kojem slučaju,jer smo odlučili da ovaj život živimo,a ne istome prisustvujemo (je li tako?), ali jeste davanje sebi vremena,ispunjenog onim sadržajima,koja će vam omogućiti da svoju svakodnevnicu bojite najljepšim bojama koje imate u svom opusu. Udisanje seoskog zraka,slušanje onog potočića koji vam otiče ispod kuć(ic)e,buđenje uz cvrkut ptica,seoskih,jer takve ne postoje u gradu i tačka!,slušanje muzike koju proizvodi lišće dok silazi sa krošnje drveta. Da li se ikada zapitamo kako mnoge procese,koji se odvijaju u prirodi,možemo primijeniti i u našim malim životima? Evo,zamislite ovaj list o kojem pričam,vidite li da nisam napisala kada pada sa drveta? Jer on ne pada,već ide na mali odmor,potreban da bi se opet vratio u svom posebno zelenom izdanju,i dao svoj utjecaj u kreiranju novih života,malih plodova koji će opet dalje biti na usluzi nama,ljudima. Zapravo,da bi ispunio svoju svrhu za koju ga je priroda ‘delegirala’. E,otprilike to tako i kod mene izgleda,moram s vremena na vrijeme osjetiti dušu svog sela,da bih ispunila ovu svoju,ljudsku,koja će isijavati iz mene,jer kako jednom rekoh ‘ono što se vidi spolja,je zapravo odbljesak onoga što se odvija unutra‘.

Uglavnom osjećam da jednostavno drugačiji pogled na život,svijet,okolinu i na kraju na ljude,imamo mi koji “održavamo” tu jednu svoju oazu mira,zapravo drugačije cijenimo mnoge stvari. Jer koliko god,na oko,moja oaza bila mala,toliko godina,uspomena i priča,posebno onih večernjih,kada svi na okupu gulimo kesten ispred naninog ‘smederevca’,je u njoj sačuvano,da prosto nekada pomislim,okej ovoga više ne može stati,ona to ne može nositi. Ali nju kao da to hrani,pa ona svakim posjetom meni pruži znatno više. Toliko,da svaki odlazak pomalo boli,toliko da se često zapitam da li je normalno da ja ne mogu da se nagledam svega ovoga,da osjećam da mi je dah prekratak da udahnem svaku zdravu,potpuno besplatnu,zraku. Ali onda uslikam poneki dio,zoomiram i kažem sebi,ma sasvim je uredu M. Sada dajem i vama samo malo,više ne mogu,žao mi je,ali ovo stvarno,jedino ovo,čuvam za sebe.

PS,trk na instagram profil da vidite kakav današnji sadržaj je meni dao najljepše “nijanse boja” za nadolazeće dane 🙂 Obojite i vi svoju novu,radnu,sedmicu kako vam srce kaže.

*rutina – o ovome ćemo posebno da razgovaramo 🙂