“Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim nije moje.“
Citat, ‘bezvremenskog’ pisca, Meše Selimovića,jedan je od onih koje jako često koristim kao “daj trzni se M” taktiku u svim onim ‘da ili ne’ situacijama. Ono što me baš večeras inspirisalo za ovu priču je moj,upravo odgođeni,večernji izlazak ( i,ne brinite,znam da je subota ). Da,dogovorila sam izlazak sa dvije prijateljice sa kojima se družim još iz osnovne škole,znate one sa kojima ste svaki odlazak/dolazak iz škole pričale o simpatijama,svaki veliki odmor jele slance iz obližnje pekare i uz to pile dvojni C ( one,a ja mamin ‘termosica’ čaj:) ),pa ste onda kroz srednju školu imale barem jedno,sedmično,okupljanje,a na kraju ste upisale i isti faks. Ovaj dio oko faksa nećemo komentarisati ( iako mame nemaju blog 🙂 ),ali da ne trošimo virtuelnu tintu jer ostatak znate. Mislim da vam je već sada jasnije koliku ulogu njih dvije imaju u mom životu. E,baš njima sam iskreno rekla da nisam raspoložena za izlazak i da večerašnje druženje ipak prolazi bez ‘mojih pametnih’ :D. Ovo je sitnica,apsolutno sam saglasna sa vama,ali od sitnog nastaje krupno,a ja uvijek u životu imam i krupno i sitno,kao i većina pretpostavljam. Zašto nisam raspoložena? Jednostavno sam osjetila da danas trebam samo sebe. Sebe i one svoje momente samoće kada se prepuštam svojim mislima i pustim da me iste vode koliko god im je potrebno. Upravo one su odredile moj današnji dan. Jer slušajući njih,čula sam i svoj razum,tijelo,a i srce iskrena da budem i shvatila da danas želim odmor,kafu,čaj,pa opet kafu i knjigu uz šapat kiše na staklima prozora.
Otkud spona sa naslovom i sa citatom? Pa odatle da sam istrajna u tome da sve što činim bude ono moje,a ovaj citat na mene djeluje kao ‘šamar’ uvijek kada razmišljam da sebe nagovorim na nešto što zaista nije od životnog značaja i time me automatski vraća u ‘mode‘ želim da je sve učinjeno samo moje. Ne želim prisustvovati životu i raditi nešto što se ‘podrazumijeva’,nešto što je općeprihvaćeno kao logičan slijed događaja,nešto što sam vidjela kod ‘tamo nekoga‘. Da li smo,bombardovani raznim prizorima i pejzažima sa socijalnih platformi,počeli da moramo i obične stvari,one koje bi zapravo trebalo da su hobiji,društvene i zabavne aktivnosti itd.? Mislim,uglavnom,da da. Naravno da je ponekad potrebno sebe i motivisati (da ne kažem natjerati) na neke stvari,jer mi insani se vrlo brzo ulijenimo i ‘uljuljkamo’ u svakodnevnicu,ali postoje zaista momenti kada samo trebate poslušati sebe,ono što unutrašnji vi molite svoje spoljašnje ja. Kao izuzetno aktivna osoba,koja se trudi da iskoristi svaku zraku sunca,da isprati silazak svakog lista sa drveća iz svoje mahale,ja danas prepustih te ljepote drugima,jer sam sebe molila da ovaj dan bude naš. Moje unutrašnje i spoljašnje mene,kako bi “njih dvije“dodatno ojačale svoju konekciju i osmislile neke dobre planove za naredne dane 🙂 I ne žalim nijednog sekunda uživanja (mislim,zar imam pravo?) Nema te subote koja može parirati mom trenutnom osjećaju,kao niti onome koji ću imati sutra,dan poslije i tako sve do idućeg “isključenja” iz života. Nekada jednostavno moramo “nestati” da bismo se pojavili mnogo uočljiviji.
PS, A i N hvala na razumijevanju (navikle ste već na moje momente i zato i jesmo tu gdje smo) i vidimo se u ponedjeljak naveče. Podrazumijeva se, na moj račun tri produže i dvije cijeđene narandže 🙂 :*
Živjela subota iz sobe osvijetljene lampom,sa knjigom pod jastukom i laptopom u rukama. A,sada i on može na sleep….
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.