Znamo da je svaki početak težak, mislim da smo svi već zreli i, shodno današnjem vremenu, jako realni ljudi. A, što je najbitnije, svjesni da ne živimo život napisan od strane braće Grimm. Ali da li zaista u svakom početku ne možemo pronaći nešto pozitivno i time “pogurati” sebe za dalje, a i na taj način srušiti stereotip da počeci moraju biti teški? Jer ne moraju!
Neću pisati o tome, ali pokušavam ovo povezati sa početkom nove radne sedmice i današnje situacije koju smo imali u kancelariji. Kolegica, a i prijateljica (jer možemo i to imati na poslu, rijetki ali oni najiskreniji) i ja smo malo diskutovale o današnjoj eneriji na poslu i pokušale to opravdati početkom nove radne sedmice, ali smo onda shvatile da ne ide… Ne ide, jer ovo se ponavlja, iz sedmice u sedmicu, iz dana u dan. Mladi ljudi, koji trebaju da su puni života, koji su već, možemo slobodno reći, ostvareni ljudi (znate ono, posao, porodica, vlastita kuća/stan,itd..) i dalje nisu zadovoljni, nisu sretni, nisu živi. Kako mislim nisu živi? Tako da isti ti mladi ljudi rade posao napola jer su baš danas shvatili da nisu zadovoljni platom (hm, ok, znači sada ide zahvala svakome ko uopće radi svoj posao :O? )..samo pitam. Konstantno ‘manipulišu’ onim temama koje ne poželite da bilo ko i bilo kada u vašem prisustvu pokrene. Ma nemaju znaka života u svojim očima, već kada ih nešto pitate, gledaju kroz vas, a na pitanja vam odgovaraju tako da biste voljeli da radite u nekom muzičkom studiju i da imate mikrofon koji ćete staviti direktno ispred njih. I, naravno, pojačati na najjače. Jer vi niste gluhi, to su oni samo previše tihi.
Na početku sam rekla da smo realni i naravno da svi imaju dane koji nisu najbolji, i neka ih, ali o tome smo pisale i već znate naš stav o istome! Naravno da niko ne živi u imaginarnom svijetu “šljivika i livada” ali isto tako ne živi i u 9 krugu Danteovog pakla. Je li stvarno ne možemo prvo pokušati pronaći nešto pozitivno u danu u kojem se probudimo, živi i zdravi ? Mislim da možemo, samo moramo dati prioritet pozitivnim mislima i sitnicama taj dan, a onda, ako je baš nužno, dati malo prostora i za one “sive” stvari, koje ćemo opet uspješno eliminisati, samo ako upotrijebimo ispravan “lijek”. Jer ako išta danas možemo, to je da se ne mora ništa trpiti. Pitam se jedno, kada smo svi postali previše razmaženi, kada je svima sve postalo teško, kada su svi počeli željeti nešto viđeno kod drugih, a podcjenjivati ono što imaju baš oni? Da, prava riječ razmaženi, jer to i jesmo. Svima je sve previše, pa eto ako se ikako može imati najviša moguća plata, ali ono nešto malo usputno da se odradi. Po mogućnosti bez da se pomjerite iz svoje stolice, ali one kući..dakle da se ne pomjerate iz svog skrovišta onog koje vas potapa svojim zabarikadiranim prostorom. Nemojmo biti sporokretajuće kornjače pritisnute najčvršćim oklopom, već budimo oni lavovi koji svaku prepreku graciozno preskaču, jer smo rođeni za to.
Tražite sreću u sebi da biste ju vidjeli na svakom koraku u svakom svom danu koji živite. Jer ovaj dan je danas i nikada više, uvijek imajte to na umu.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.