Ja, kada bih vidjela ovakav naslov bilo gdje, pomislila bih da je priča ili o feminizmu i borbi za prava žena ili “tretmanu” svijeta prema ženama. Ali, to bi bila apsolutno pogrešna zamisao (uvijek se vodim onom, ne sudi M knjigu po koricama) jer ovdje pričamo zapravo o tretmanu jedne žene prema samoj sebi. O načinu života koji je nju, na određeni način i period, udaljio od same sebe, od te riječi žena.
Mnogo puta sam, pričajući svoju ‘nutri priču‘ naglasila kako sam pretjerivala sa treninzima, “pravilnom” ishranom, pretjeranim upuštanjem u “fitnes” svijet bez dovoljno znanja o istome i kako me to, u konačnici, jedno vrijeme unazadilo u mnogim životnim stvarima, a prvenstveno na polju zdravlja. U mnogim segmentima zdravlja, o čemu će sigurno biti još teksta u budućnosti, ali jedan od najbitnijih je onaj na polju zdravlja žene. Ja sam nekako, ponesena modernizovanim razmišljanjem zajednice, koja opet većinski razmišlja podstaknuta i ‘zadojena’ umjetnom inteligencijom i svime što nam ista servira, “svakominutno“, potpuno zaboravila da onaj dio humane anatomije i onoga što ona zapravo i predstavlja. U tom periodu “zaleđenog mozga” i prijema signala koje tijelo klecajući šalje došla sam u situaciju da sam dobila super, fantastično oblikovane, vretenaste, mišiće i dobar odraz u ogledalu, a izgubila, uz dosta lijepih uspomena i svakodnevnih priča, ono najbitnije, svoju žensku stranu. Iako sam fizički, i pored mišićne mase dostojne jednog super zgodnog dečka :(, izvana i dalje bila žena, moj organizam je iz mjeseca u mjesec govorio sasvim drugo. Shvatila sam da nešto nije ok, ali sam pokušavala prevariti samu sebe da ne znam gdje je “zapelo” i onda jednostavno otišla ginekologici da ona, pobogu, pokuša otkriti razlog mog stanja. Nisam željela priznati sebi i prihvatiti činjenicu da moram ‘malo’ smanjiti tempo i vratiti se sebi dok još nije kasno, tako da sam u potpunosti ignorisala glavni uzrok mog nedostatka i rješenje tražila na pogrešnim mjestima, sa pogrešnim ljudima. A, odgovor je sve vrijeme bio u mojim rukama, ali u periodu “ne slušam te tijelo, to moraš da radiš ti meni” bila sam itekako dobra glumica. Samo, jedina publika sam, nažalost, bila ja sama sebi.
I tako, i onda kada je tijelo potrošilo već sve zalihe i kada je estrogen dostigao brojku od 33, ja sam bezglavo lutala od ordinacije do ordinacije (a, po dolasku kući trening je neminovan :O), dopuštajući da doktori pišu neke besmislene uputnice, daju sulude prijedloge, da se natječu u pokušaju, samo pokušaju, ko će otkriti šta je to (više jer njih zanima, nego jer žele da mi pomognu) sa jednom mladom djevojkom. Strancima sam kao na tacni dala svaku poruku moga tijela, dopuštajući da raspravljaju o meni, dobiju neke informacije koje nekada ne bih podijelila ni sa rođenom sestrom, samo da ne bih sebi priznala da griješim. Po prvi put u životu.
Ovdje se zaustavljam, jer ovo je jedna od najtežih tema za pričati o njoj, a pogotovo pisati :/. Još uvijek ovaj segment nisam sredila, pokušavam to iz dana u dan, ali do današnjeg dana, trebate pročitati još mnogo riječi. Samo, ne večeras, ne sutra, jer trebam vrijeme da ih pustim iz sebe. Osjećam da sam sada dio ‘tereta’ prepustila i drugima, tako da mogu mirno otići na spavanje, a drugi dio ću predati nekom drugom prilikom. Ln.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.