Tačka bez povratka.

Da li smo kao društvo došli do tačke sa koje ne možemo ni korak naprijed (nazad)?

Unazad, cca, deset dana pokušavam odgovoriti na ovo pitanje, koje sam sebi postavila, ali budući da ne znam tačno kako bih isto formulisala, tako još uvijek i nemam odgovor na njega. Inače zaista ne volim mnogo komentarisati ili pisati o određenim stvarima koje nam se dešavaju (što je možda šteta, a možda i nije, više nisam ni sigurna) i tako svoja mišljenja staviti na raspolaganje onima koji jedva čekaju da isto totalno opovrgnu, ali noćas sam jednostavno morala pustiti da nešto ‘ispliva’ iz mene. U posljednje vrijeme konstantno čitamo loše, tužne vijesti, na koje nijedno razumno biće, mislim da ne može ostati imuno. Pa tako evo i ja…

Ne znam kada i u kojem momentu smo svi društveno pali. Svaki test, ispit, svaki životni zadatak smo ili zaobišli ili odradili nedovoljno. Ljuta sam na sebe jer nekada nisam, a itekako sam mogla i trebala, reagovati na nešto što sam vidjela ili pročitala, a nije u skladu sa ljudskim i moralnim vrijednostima. Sigurno nekada, nekome, nisam uskočila u pomoć, a mogla sam, samo da sam obratila pažnju. Ali nisam.. Nisam stigla od…nečega što sam mislila da je od životnog značaja, a zapravo je bila samo usputna stavka u prenatrpanom svakodnevnom rasporedu. I baš tada, u onom momenat kada smo prihvatili živjeti 300/h da bismo sve stigli napraviti započeo je period stagnacije i nazadovanja našeg društva. Sa svakim danom razne, predmetne, stvari su nam sve dostupnije, mjesta za koja smo mislili da ćemo samo gledati preko geografske karte su nam sada, uz par klikova, otvorena za posjetiti ih, hrana čije nazive nismo nekada znali ni pročitati sada je i u našem mahalskom granapu, a mi…mi sve otuđeniji, zamišljeniji, nedruštveniji i sve siromašniji. Sve smo bogatiji materijalno, a siromašniji iznutra. Dopustili smo da nas moderno doba uzme pod svoje i tu nema opravdanja. Naravno da treba živjeti u skladu sa vremenom, naravno da treba živjeti i koristiti sve što život nudi, barem sam to već nekoliko puta naglasila kroz razne članke, ali to ne opravdava stavku u kojoj smo prestali biti ljudi! Jer jesmo, ja prva jesam, a koliko vidim i mnogi drugi su. U jutarnjem ludilu ne opraštam nijednom vozaču, u popodnevnoj strci ne opraštam nikome ko na kasi ispred mene ima kolica namirnica, u večernjoj šetnji, uglavnom, ne primjećujem one koji ispružene ruke stoje ispred mene. A, ne znam šta, baš u tom momentu, nose u sebi.

Evo sada pitam sebe da li će me nešto koštati osmijeh radniku koji mi toči gorivo, jer me ona “ajde požuri molim te” košta gubitka osjećaja za ljudskost?! Mislim da ne.. Pitam vas jeste li se ikada zapitali zašto je neko, ko vam je na usluzi, danas malo ‘teži‘ za saradnju ili ste odmah donijeli neki zaključak ispraćen sa nekoliko ‘grubljih’ riječi’? Jer ja sam, uglavnom, u ovoj kategoriji 2. Zato i ne znam kako ispravno postaviti pitanje, jer sve što više napredujemo, miljama smo dalje od krajnjeg, životnog cilja, a to je biti čovjek. I onda ne mogu, a da se ne zapitam da li se možda trebamo vratiti unazad i u korijenu sasjeći sve ono što nas je udaljilo od osjećaja empatije i energije koja svakome govori “tu sam za sve što trebaš, ma ne brini, tu sam za tebe“.

Stoga, osvrnimo se svi malo više oko sebe i, umjesto, na materijalne stvari, samo malo više pažnje obratimo na ljude, koji u konačnici i čine ovaj život u kojem niko ne trebamo biti samo slučajni prolaznik. Jer mislim da nas i Onaj gore nije takvima stvorio.