Djevojka od ‘sitnica’.

Ovaj članak je totalno random. Znate kada jedva čekate vikend, pa dođe petak, vi odete sa prijateljicama u šetnju, zatim na večeru i onda se vratite doma sa planom da samo odmarate i ranije odete na spavanje, jer… naporna radna sedmica, a sutra imate dogovorenu turu hodanja po brdima, tako da stvarno trebate onih punih 8+sati sna. Ali, vi ne možete odoljeti da ne upalite laptop i ne otipkate nekoliko redova, čisto kako biste sebi još jedanput pokazali da stvarno živite onako kako volite i želite i kako vam tako malo treba, a da osjetite da imate tako puno na svojim malim dlanovima. Ma jedan cijeli, po vama mjeren i kreiran, svijet.

Međutim, nakon što sam već bila spremna da se prepustim odmoru i uzmem neku knjigu ili, možda, upalim TV (iako nemam tu naviku 🙁 ), prepuštam se mislima i vraćam na onaj moj, dobro poznati životni, zadatak “istražujem sebe” i dolazim do zaključka da ja u ovom momentu lebdim i da taj trenutak moram i, pisanim riječima, zabilježiti. Da, zvuči odviše bajkovito, ali stvarno to mislim, jer ništa spektakularno, od životnog značaja se nije desilo, ali desila sam se ja i moj mali svijet u kojem se (o)krećem. Dani na poslu su bili naporni, ali itekako produktivni i plodonosni, u svakom segmentu, od posla do onih situacija u kojima kao tim eskalirate u svojim idejama i zajedništvu da se to ne može mjeriti ni sa čim. Sati poslije posla su bili oni u kojima ste, ili učili, ili se družili i prisustvovali društveno korisnim aktivnostima ili, na kraju, radili dobre stvari za sebe i svoje zdravlje (od kuhanja, treniranja, pa do meditiranja :)). A, trenutke sa porodicom neću ni spominjati, jer ova sedmica je definitivno bila naša (naglašavam ova, jer naravno da ne živim u Diznilendu i život prikazan u seriji Good Luck Charlie, već onaj prikazan u ‘domaćoj’ seriji Bolji život :D). I na kraju večerašnje druženje sa curama, naše tematske priče i puno smijeha, ispraćenih dobrom hranom, meni su neprocjenljivi. Sada, jučer i sutra to tvrdim, neprocjenljivi, životno bitni za bolju mene i moje poimanje svijeta sa kojim svakodnevno surađujem pružajući mu svoje najbolje odlike. I to me navodi da se ponovo uvjerim kako meni zapravo malo treba, tačnije kako male stvari mogu sve nas napraviti boljim i sretnijim osobama, samo ako znamo da ih prepoznamo, prepustimo im se i, na kraju, uživamo u njima. A, sve je to moguće samo uz vašu prisutnost, jer znate kako smo rekli, sve što radimo je ono moje i ne prisustvujemo slučajno životu, već crpimo svako njegovo davanje i okrećemo ga u svoju korist.

I tako se vraćam malo unazad i shvatim koliko sam bila sretna nakon prelijepe radionice kuhanja sa divnim djevojkama u ponedjeljak, kako sam bila ispunjena nakon dvosatnog hodanja, sa preopuštenom ekipom, u utorak naveče, kako sam bila sasvim svoja u srijedu, nakon časa yoge i nekoliko stranica dobre knjige. Sinoć sam bila nostalgična i zahvalna nakon večere sa svojom porodicom, a danas lebdim jer sam uspješno odradila radnu sedmicu i sve to krunisala prelijepim druženjem petkom uveče. Ja, u ovom momentu ne trebam više. Kada se opet promijene i kada mi “porastu apetiti” (što će možda biti već naredne sedmice, ne znam, jer sam pustila da me život vodi) onda ću sigurno težiti i raditi na drugim stvarima koje će od mene napraviti lebdeću M, ali bitno je da sve što radim i ‘u čemu sam’ bude moj cup of tea, i ja više ne tražim.

PS, naglašavam, obratite pažnju na sitnice, jer nije previše luckasto ako vas usrećuje šetnja po ulicama prekrivenih lišćem, nečiji osmijeh, dobar obrok ili dobro napravljen radni zadatak. Nemojte skrivati zadovoljstvo izazvano malim stvarima, pa i ako neko smatrao da pretjerujete u tom svom lebdenju, jer na kraju vi slušate samo sebe da bi do vas mogao doprijeti i vapaj svih drugih :).

Leave a Reply