Ne znam da li je ovo nastavak priče o mom zdravstvenom ili tadašnjem fizičkom, ali i psihičkom, stanju na vrhuncu moje “train hard” karijere ili jednostavno članak sam za sebe, koji je tražio da preuzme mali dio mojih današnjih misli. Mislim da to nije ni bitno, ali je svakako vrijedno čitanja ovog nedjeljnog članka :).
Dok pijem kafu i provodim nedjelju odmarajući (jer ipak je neko jučer osvojio Trebević :)), razmišljam kako sam nekada istu ovu pila u tačno određeno vrijeme, preciznije, kako sam čekala da otkuca 16h da bih ju “smjela” popiti, jer znate onu moju priču o tempiranim obrocima, treninzima, itd., da se sada ne ponavljam. Upravo se prisjećam te kafe i postajem tužna, jer sam dozvolila da mi dani (koliko god da ih je bilo, nije ok) prolaze u čekanju. Čekanju da jedem, pijem, izađem, hodam, trčim, smijem se, čekanju na dozvolu za život. Dozvolu od koga? Pa od sebe, jer niko drugi, tada, mi nije stavio okove i katance na život, do sebi sama ja. Međutim, neću opet o ovome pričati, već želim samo da napravim mali update i opišem kako na tom vrhuncu nisam znala šta i kako više treba da radim da konačno dođem do cilja. Cilj je bio postavljen prema standardima društvenih mreža, a do istoga nisam mogla doći, jer je bio nerealan za mene i moje tijelo, jer je bio postavljen prema granicama do kojih može ići tuđe tijelo, ali moje tada nije moglo, a nije ni željelo, ali to ne shvatih u momentu kada sam trebala. Ja sam već davno bila postigla onaj koji sam u startu sebi postavila, po mojim standardima, i kojim sam u principu bila zadovoljna, ali budući da sam treningom i cijelom tom pričom postala ovisnik o istima, ciljeve sam pomjerala, uvećavala i mislila da ću postići više, a postizala sam mnogo, mnogo manje. Da sam se tada zaustavila, izbjegla bih mnoge poteškoće koje su kasnije samo pristizale, a imala itekako lijep i zdrav fizički izgled. Što je najbitnije onaj sa kojim sam bila sretna, ali ipak ja odlučih da “idem dalje”.
Trenirala sam sve intenzivnije, jela sve ‘čistije’, a uporedo bila sve nezadovoljnija jer moj odraz u ogledalu, meni, nije bio dovoljno dobar, ja sam željela samo više, bolje i jače. Uzela sam tuđi target i postavila ga za onaj moj, koji mora biti postignut tačno određenim odrazom u ogledalu (i ovaj je bio tuđi), ali tada je taj target za mene bio itekako previše. Estrogen je samo išao dolje, napretka u mom zdravstvenom stanju (povratak menstruacije) nije bilo, a psihički sam sve više tonula. Tonula na način da sam iz dana u dan, od pogleda do pogleda ka ogledalu, pitala sebe i Boga, šta je to sa mnom, zašto svi drugi mogu regularno trenirati (mnogo manje) i jesti (mnogo opuštenije i manje rigorozno) od mene, a imati baš onaj cilj kojem ja težim, ali ne ostvarujem? Ovakve, svakodnevne misli, samokritičnost, tjeranje sebe i na akciju i na odgovore, nisu donosile sreću i zadovoljstvo u moj život, nisu bile zdrave za mene, ali jesu donosile veliki, bespotreban, teret u život jedne dvadesetogodišnjakinje. Kako moja mama kaže, “tek postalo” 🙂 :). Pitajući se iz dana u dan, kako ta i ta danas jede čokoladu, a izgleda onako kako ja želim, a u mom životu ne da nema čokolade, nego ju i ne volim :/. U tim momentima prijem pametnih informacija i sugestija najbližih je bio stopiran, a moj razum zaleđen. Zaleđen na način da ga nisam pustila da prizna kako taj neko ima drugačiji organizam, ritam i način života.. zaleđen tako da sam zaboravila da ja nosim ovo moje tijelo koje ima svoje granice i potrebe, svojstvene meni, a ne nekom drugom… zaleđen toliko da sam zaboravila da ta i ta prikazuje samo 5% svog dana, a onih 95% živi na način koji nama nikada neće biti dat na izvolite. Ma zaboravih da je nekome egzistencijalno pitanje riješeno baš ciljem koji nama plasira, a meni je trebao da riješi samo hobi…
Ovdje ću se zaustaviti, već previše sam otipkala, toliko da ne znam da li će iko imati strpljenja da sve pročita, jer danas su mnogi zaboravili da čitaju. A, o mom nastavku putovanja će svakako biti još puno riječi, budući da želim negdje zabilježiti svaki korak koji sam napravila da bih imala život kakav danas imam. Sretan, ispunjen, realan i izbalansiran. Vama sada sretan ostatak nedjelje, ja odoh odgledati jedan Božićni film, mislim da upravo samo to trebam :).
LauraTesla
13. Novembra 2022. at 18:56Dobro kaže, ‘tek postalo’, mislim da bi svi u životu bolje iskoristili dane mladosti da smo toga bili svjesni i da smo bilo svjesni da smo mladi samo jednom u životu.
Pretpostavljam da sad nemaš nešto puno više od tih 20.
To što si prošla sliči na neki oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja, puno je ljudi (mladih djevojaka) prošlo slično, tj sa različitim varijacijama vezanim uz pogled na svoje tijelo,neki bezazleni neki tragični. Što se tiče kilaže i izgleda da netko može jesti sve a da se ne udeblja, na to može imati puno puno utjecaja. Čak sam negdje pročitala da svaka osoba ima neku ‘optimalnu težinu’ kojoj se tijelo prirodno vraća i koliko god se trudili to ide po inerciji, podsvijesti i sl. Međutim ja mislim da se čak i to može promijeniti, ali nekim neobjašnjivim utjecajem više faktora (psiholoških, promjenom razmišljanja, promjenom okoline, sazrijevanjem, liječenjem podsvijesti).
mojih360
14. Novembra 2022. at 13:15Pozdrav Laura,
Puno mladih, ali i starijih ljudi, prolazi određene faze i situacije sa hranom i odnosom prema istoj, samo toga nisu svjesni. Danas se mnogo priča o ishrani i cijeloj toj tematici, jako malo ljudi priznaje da puno razmišlja o tome, a istovremeno ima nedoumica u svemu tome. Nije bitna kilaža apsolutno i to koliko ko može jesti, bitno je shvatiti da “si ti ti”, a da svi drugi oni i ne porediti se sa bilo kime, što se danas masovno radi, nažalost. I, da, definitivno najbitnije je uspostaviti konekciju sa sobom i tijelom, slušati svoje potrebe i onda po inerciji ide sve prirodno, kako je najbolje za individuu.