Koju realnost vi živite?

Moram priznati, otkad sam vidjela da Harry Styles glumi u novom filmu koji je režirala Olivia Wilde, nisam mogla da dočekam ga gledam. Film “Don't worry darling”, počeo se prikazivati u kinima u septembru i nekom silom prilika nisam uspjela da odem pogledati, ali kad je došao na HBO prošle sedmice, brojala sam dane do slobodnog vikenda.

Pored zanimljivih i mladih glumaca i činjenice da je ovo režiserski prvijenac inače dobro poznate američke glumice Olivie Wilde, ovom filmu me je privukla kostimografija i scena. Ako pogledate trailer, mislit ćete da se radi o filmu smještenom u pedesetim godinama u SAD-u. Međutim, do kraja filma će vam biti jasno da film nije smješten ni u jednoj realnoj deceniji vremena kakvog ga mi poznajemo. Film je smješten u virtuelnoj realnosti.

Da, dobro ste čuli, virtuelna stvarnost. Barem ono što ja podrazumijevam pod virtuelnom realnosti. Vlasnici te “igre” koriste neku vrstu čipova koje ugrade u realne ljude i koji nakon toga bivaju dislocirani u savršeni svijet američkog predgrađa, gdje supruge ostaju kući sa djecom, provode dane čisteći kuću, spremajući ručak, ispijanju kafe i čaja sa prijateljicama i čekaju da im se muževi vrate kući.

Neću vas previše zamarati tehničkim aspektima, čipovima, metodama i slično, jer da budem iskrena, nisam ni sigurna da sam to sve kako treba shvatila ali za mene to nije ni bila poenta.

Poenta ovog filma se ogleda u činjenici da nesretna polovica jednog braka, veze, odlučuje da se priključi ovoj igrici, kidnapuje tijelo svog partnera i seli svoju vezu u dislociranu, virtuelnu stvarnost u kojoj je sve jednom riječju-savršeno. Stvarnost u kojoj nemamo naše loše strane koje inače imamo, rane, traume. Stvarnost u kojoj se ne pita za novac, jer on ne predstavlja problem, u kojoj održavanje kuće i spremanje ručka ne pada teško supruzi, u kojoj ne postoji tuga, depresija, bračni problemi, seksualni problemi, prevare i intrige. U kojoj vas djeca savršeno slušaju i savršeno izgledaju, imaju dobre ocjene i niko ih u školi ne maltretira. Stvarnost u kojoj ne postoje ratovi, teroristički napadi, kršenje ljudskih prava.

Možda ćete pomisliti, zašto A.piše recenziju ovog filma, to je čista fikcija. Ali da li je?! Prvenstveno, neki oblik virtuelne realnosti već postoji, u kojoj mjeri je to zastupljeno, kuda se ide sa tim, da li to ima veze sa ovim što sam vidjela u filmu, iskreno ne znam, jer za tehnologiju, igrice i te stvari, sam zaista neznalac, ali baš sam jučer čitala da su Meghan Markle i princ Harry kupili zemljište u virtuelnoj realnosti i znam dosta ljudi koji tvrde da će to biti budućnost i da ćemo tu svi živjeti za par decenija.

Ali i kada bismo zanemarili taj nadrealni dio filma, ostaje nam jedna bolna činjenica. Dosta ljudi danas živi život koji je odvojen od realnosti. Dosta nas je u svom nekom mjehuriću od života u kojem ne damo pristup baš svakome. Živimo savršene živote na instagramu, smanjenih nosova i uvećanih usana, na slikama smo sa našim savršenim partnerima, u savršenim kućama a zapravo smo duboko nesretni i nespremni da se suočimo s tim da smo daleko od savršenog i da u principu, savršeno ne postoji.

Od srca preporučujem ovaj film i pozivam vas da ga pogledate i ostavite u komentaru vaše mišljenje. Ako sam nešto pogrešno shvatila, dajte me prosvijetliti 🙂

I da, hajdemo svi živjeti u svojoj realnosti. Kakva god da je, naša je, i mi imamo alat da je mijenjamo a ne da je zanemarujemo i odlazimo živjeti u neki paralelni svijet, bilo na društvenoj mreži ili na igrici.