Lunch box

Dio drugi.

Nastavljamo sa mojom pričom o hrani, jer osim što je svima već itekako jasno da sam veliki gurman, ali i hedonista u isto vrijeme, jasno je i da sam zbog svog, ‘drugačijeg’, načina ishrane uvijek imala razgovore/polemike/pitanja na temu iste. Nekako sa polaskom na fakultet, imala sam naviku da svaki dan nosim ručak jer znate već, predavanja i vježbe koji traju po cijeli dan, a ja nisam željela jesti iz menze niti papira, i iako su sve moje kolege, svi prijatelji to radili, ja jednostavno nisam htjela da dajem svom tijelu nešto što ne voli, tako da sam svaki dan pripremala svoje obroke, pakovala ih u moje, dobro poznate, kutijice, i nosila na predavanja. Naravno da svijet nije stajao ako nešto i ne pripremim, naravno da se dešavalo da “praznih ruku” idem na faks, rijetko, ali jeste, jer…život, ali i tada sam nalazila super alternative, kojih uvijek ima, samo je potrebno malo proširiti vidike i ne reći odmah svemu ne mogu ja to.

Međutim, moram priznati da je bilo jako teško proći kroz period ‘prihvaćenosti‘, ali ne u smislu da vas se prihvata, nego da neko prihvati da je to vaša navika, svakodnevnica, da ste to na kraju samo vi. Više i ne pamtim broj ljudi i pitanja koja su mi postavljali, od toga “…zašto baš tako, od kada, kako, pa do one, a koja je to namirnica, ja nikad čuo!”. Ma zašto te uopće i zanima, zašto ljudi imaju potrebu komentarisati tuđe živote i prakse, zanemarujući one svoje, a i ako stvarno nešto želiš znati, pa daj pitaj Google, on uvijek sve zna :). Ne znam da li ima potrebe da vam spominjem koliko su me svi čudno gledali kada izvadim svoju kutiju sa, sasvim normalnom i običnom, hranom i stavim na stol.. ponekad sam imala osjećaj da ljudi očekuju da ću neku zapaljivu materiju izvući iz te kutije :(. I to nije samo bilo u tim situacijama, jer ja sam svoje zdjelice svugdje nosila i uvijek sam nekako, shodno obavezama, planirala i da pripremim neki jednostavni, brzinski obrok, kako nikada ne bih svoje tijelo dovela u situaciju “pregladnjivanja”, a opet kako bih jela zdravo i nešto što mi neće poslije dati osjećaj ‘trebam pola sata sna’. Znate o čemu pričam svi vi hot dogovi i ćevapčići 🙂 :).

Dakle, ako sam u gradu, u jednom okeanu obaveza, pa dođe vrijeme mog obroka za koji, sve i da sam htjela, nisam imala vrijeme da idem u restoran i čekam na pripremu, jednostavno nađem neko super mjesto koje će mi poslužiti da na miru pojedem svoju hranu i nastavim dalje. Ali, ne ne M, nećeš imati mira, jer gdje god da sjedneš, čudni pogledi će biti ispaljeni u tvom pravcu, i to oni iz kojih sam ja jasno čitala ‘ma šta ono Ona radi?’. Zaista ne pretjerujem, jer normalna fiziološka potreba meni je predstavljala onu o kojoj moram razmisliti kako ću napraviti, još jedna stavka u nizu za koju moram imati plan unaprijed, i mislim da će proći još dosta vremena, a da i kod nas ovakve navike bude uzete za one ‘svugdje viđene’. Dobila sam prvi posao, regularno donosila svoj ručak, unaprijed pripremljen po mojem ukusu, ali i kolege kao i slučajni prolaznici su svakodnevno imali još veći okean pitanja za mene, i dan danas imaju, jer bukvalno ne prođe nijedan dan, a da me neko, barem jedno od njih, ne pita šta jedem, kako sam pripremila, kako uopće mogu to da jedem :O. Da, vjerujte da ima i takvih pitanja, jer koliko god zvučalo bezazleno, ovo su zaista male stvari na kojima svakodnevno padamo testove zvani ‘predrasude’. Nekada više izgubim i ljubaznost pa počnem da ih ignorišem, jer ne mogu da se ponavljam iz dana u dan, jednostavno me pustite da uživam tih 20 minuta, ja u svom avokadu, vi u svojih deset upola i mirna kancelarija :).

Tako da, ja sam vam ona osoba koja ujutru, na posao, nosi ceker sa zdjelama, ona koja u šoping ide sa ruksakom u kojem je uvijek, barem banana, i neki sendvič kao prigrezek kada osjetim glad, ona koja na aerodrom ide sa zdjelicom punom zdravih grickalica i ona koja uvijek za pripremu obroka, za svoj sutrašnji dan, kada i gdje god on bio proveden, ima vrijeme da spakuje svoj lunch box jer to mi nije obaveza, ma nije niti navika, to sam jednostavno ja, moj organizam, moj mozak i moja ljubav prema hrani, mom tijelu i prema sebi. Zato, ljudi volimo sebe da bismo voljeli i druge :).

PS, nemojte da se libite izvaditi svoju hranu gdje god da se nalazite, jer ne morate jesti nešto što ne volite da biste bili dio tima, da biste bili dio ekipe ili da biste pripadali. Jer u suštini ste ono što predstavite svijetu, stoga im predstavite sebe u izdanju koje vi najviše volite!