Radi stvari kojih se plašiš.

Sjećate li se mog članka ‘Da li se plašiš‘ i priče o kupovini stana? E na kraju navedoh to be continued, i evo nas, idemo sa tim continued :).

Najiskrenije, nisam uopće sigurna šta bih tačno rekla, ali osjećam da plivam u nekoj inspiraciji, a kada god imam taj osjećaj, ja na kraju ne znam šta bih od svega toga uzela i stavila na “papir”. Ali nešto trebam, jer ne dam da ovi momenti prođu bez da su dali bilo kakav urod :). Neću ovaj put o stanu, za kojim i dalje tragam, ovdje ću se dotaknuti i drugih životnih tema i situacija, posebno onih u kojima vam je otvorena prilika za nešto, a vi niste sigurni hoćete li zaokružiti da ili ne u vašoj glavi. Na prvu bismo, svi, pomislili da se to rijetko dešava, ali ne, naprotiv, malo bolje pratite svakodnevne trenutke, sitnice i vidjet ćete da svako malo sebe nešto pitate, hoću li ili ne, trebam li ili ne, smijem li ili sve to nosi neki rizik, i tako u nedogled… Uredu je, opet naglašavam, odvagati malo i ne srljati, kako mi to kažemo, ali budući da su naši život, svakodnevnica i moderno doba uklesali čvrste temelje za realnost, sumnjam da ćemo danas donositi nimalo racionalne odluke i praviti takve životne poteze. Jer nećemo, vjerujte. Ali svemu onome što mi može donijeti veliko potencijalno dobro, ako uspije, a jako malo lošeg ako bude fail odluka, ne želim pridavati preveliku pažnju prilikom odlučivanja, već se želim otisnuti u sitnice koje život znače, i pokušati napraviti nešto očekujući samo najbolje od toga, a zanemariti i pustiti po strani onaj strah od loših posljedica. Ja ga stvarno ne želim u svom životu, kod mene nema prolaznu kartu ni u polju zdravlja, finansija, poslovnih koraka, uspješnosti, i na kraju niti u ljubavi.

Kada sam tek položila vozački, plašila sam se. Prvo sam se plašila sama sjesti u auto, pa kada sam i taj strah prevazišla, plašila sam se voziti drugim putevima od onih kojima svaki dan prolazim, plašila sam se parkinga na novoj lokaciji i u strahu od svega, mnoga mjesta nisam posjetila u planirano vrijeme, jer nisam bila sigurna da li ću to moći. A, u strahu ne samo da nam život klizi kroz prste, već nismo svoji, nismo najbolji dok radimo i taj segment koji iole smijemo. Zato, kada sam te uplašene misli zamijenila sa onim pozitivnim i odlučnim, uvidjela sam koliko zapravo toga mogu. Štaviše, jednim korakom sama sebi postavljale sam nove, izazovnije i tako boostala sebe snagom i energijom koje su mi pomogle da napišem velike životne priče. A, nisam još ni na pola puta, bar se nadam :). Prihvatanje posla, bez trunke iskustva, može biti vaša ulaznica za velike projekte i priče u kojima ste vi narator, ali samo ako je ovdje još veće ovo BEZ straha, jer jedino tako ćete sve shvatiti kao izazov u kojem jačate sebe i iz kojeg izlazite bogatiji i za iskustvo, ali i znanje. Da nisam prihvatila posao prije 4 godine, ne bih danas radila na mjestu koje ljudi godinama pokušavaju dostići, a napravila sam to isključivo svojom zaslugom, svojom spontanošću, iskrenošću i hrabrošću da stanem u red odmah iza onih koji su i preko dvije decenije u istom poslu, a da bih danas bila u liniji sa njima, ili možda i onu jednu ispred, jer uz njihovo životno, a moje školsko znanje i moju mladalačku spremnost na sve, samo smo obogatili prostor za napredak svih nas.

I ovo je primjenljivo na sve, od porodičnog statusa, preko “prijestolja poslovne imperije” pa do vlasnika nad svojim životom. Stoga, ne plaši se… sve ono što u tebi budi osjećaj uplašenosti, uzmi u ruke i kreni da odrađuješ, jer jedino izlaskom iz svoje komfort zone, jedino radeći ono što te plaši, bit ćeš vlasnik nad samim sobom, svojim mindsetom i svojim srcem, a odatle sve kreće, tačnije to čini temelje za sve ostalo. Ne slušaj šta će neko reći, slušaj šta ti tvoji otkucaji govore i tako postupaj, ali svaki strah odbaci i okreni ga u svoju korist, iskoristi ga kao žeton za velike životne igre u kojima ćeš upravo ti biti kolovođa.