Novogodišnje drvce

Da budem iskrena, nisam ovih dana inspirisana za pisanje, a nije i da imam baš vremena, ali opet ako same riječi i misli ne izlaze iz mene, onda i ne pišem samo da bih eto, nešto napisala ili, gluho bilo, pametno pokušala reći. Međutim, odem danas poslije posla do poznate radnje, od igle do lokomotive, poznatije kao Jumbo, da kupim Djed Mraz odijelo za predstavu koju u firmi organizujemo za mališane naših kolega i po ulasku u centar, osim blagog šoka i napada panike koji doživljavam od broja ljudi koji se nalaze u istom, istovremeno poprimam i, do sada, neviđenu dimenziju inspiracije za novi članak. Nekako mi je ovo bio i okidač za mnoge druge stvari o kojima sam počela razmišljati i koje su mi proletjele kroz glavu, onako same od sebe. Pitam sada sebe, pitam vas, je li stvarno ovoliko pretjerujemo, u svemu ?

Ja sam stvarno osoba kojoj je, poslije Oktobra, Decembar drugi omiljeni mjesec u godini, osoba koja uživa u praznicima, čak i onima koje ne slavim, ali itekako uživam u njihovoj ljepoti, bogatstvu i povezanosti koju grade među ljudima, a da ne pričam o tome koliko volim ukrase, lampice, kićenje, sve mi je to must have, još od djetinjstva kada sam svake godine sa sestrom ukrašavala našu jelkicu, i to onim stvarima koje smo mi ručno pravile. Da, da, pravile smo ukrase, od plastike, papira koji smo bojile, slatkiša, itd.. E baš tu je razlika sa ovim danas, baš tu gdje smo mi za našu sreću trebale samo drvce, lampice, nekoliko bombona i 2 para ruku, i više ništa. Danas posmatram ljude koji kupuju za svoju djecu slične stvari i u jednu ruku me veseli da imamo takve događaje u kojima smo nekako zaboravili na svaki ‘teži’ segment života i, veseli, puni adrenalina i entuzijazma prepustili se samo uživanju i iščekivanju praznika. Međutim, u drugu ruku sam jako tužna jer vidim koliko novca svi daju na stvari koje su danas preskupe u odnosu na svoju vrijednost, a opet toliko tvornički, precizno napravljene da nisam sigurna da li bi meni, u “moje vrijeme” izazvale sreću i ponos kakav jesu moji, naši ukrasi, oni napravljeni sa ljubavlju i materijalima koje je otac donosio vikendom kada je dolazio sa posla. Ono što me još više rastužilo jeste nekolicina roditelja koja je svojoj djeci pokušavala objasniti da ne mogu uzeti baš sve što žele, jer jednostavno…ne mogu! A, djeca prosto žele, jer vide da je u ponudi, jer vide da drugi kupuju, a i slikaju… Je li morate baš toliko, je li zaista nužno od svake vrste uzeti po nekoliko ukrasa, je li drvce mora biti do plafona, bez vidljivog, zelenog dijela, jer ste kupili toliko ukrasa, dali toliko para da je grehota da neki ne bude okačen? Pitam samo onako, jer imam osjećaj da što više imamo, što je više dostupno, više gubimo osjećaj za ono istinsko i najvrednije… Je li se stvarno moramo takmičiti čije će drvce ove godine biti “najuspješnije”, jer uveliko već čitam po portalima kako je ta i ta, “svjetski” poznata ličnost, već svoje okitila i nadmašila onu sebe od prošle godine :O.

Ne znam, ne bih da sam pesimista, rekoh volim sve ovo, također volim moderno doba i itekako sam svjesna da danas ne može biti kao prije 15 godina, ali opet uzimam od modernog doba ono najbolje, koristim sve njegove beneficije da sebi olakšam svakodnevnicu, ali isto tako znam da se sreća i pronalazak iste ne bi smjeli razlikovati bez obzira na vrijeme, godine ili situaciju u svijetu. Ja sam za to da uživam u momentima, da napravim atmosferu koja je meni dovoljna, koja u meni izaziva sreću i osjećaj povezanosti, pripadnosti, zadovoljstva životom na kraju. Zato, ne opterećujte se ove godine, napravite svoju malu oazu mira, koja je vama dovoljna i pravite u njoj najljepše priče, a drugima ostavite njihove oaze ko zna čega, jer život na slikama nije isti kao onaj u realnosti.