Ne tako davno objavila sam članak pod nazivom “Smijem li ja biti ja?” i znala sam da se ova tematika tu ne završava. Znala sam da će moja priroda inicirati još jedan sličan članak i, da budem iskrena, drago mi je da imam mjesto gdje mogu da se ‘ispričam’ :). Dakle, rekla sam da sam nekoliko puta, samo zato jer sam bila iskrena, otvorena i prirodna, naišla na dozu nerazumijevanja i shvatanja ove mene kao, poprilično, “teške” osobe. Ma znate ono, nekome kažete svoje mišljenje, koje je suprotno njihovom, koje je itekako argumentovano, razumno i adekvatno situaciji, i tom nekome ste odmah vi, takvi kakvi jeste, ‘previše’. Iskreno, ne znam koju tačno riječ da upotrijebim, jer riječi poput brutalan/surov, su mi pomalo too much, ali nešto u tom kontekstu… mislim da me itekako shvatate. Neću ponavljati ono što sam već rekla, ali iz dana u dan, posmatrajući ljude, zbivanja i svijet oko sebe, počinjem da pomalo gubim vjeru u ljude, okolinu i u bolje sutra svih nas. Zašto? Pa zato jer ljudi mijenjaju mišljenje, stavove i priče shodno situacijama u kojima se nalaze. Zato jer ljudi mijenjaju sebe za pohvalu, za komunikaciju, za mrvicu nečije zahvalnosti, ljubaznosti i ljudskosti. Zato jer ljudi postaju, figurativno rečeno, beskičmenjaci … pokušavajući ugoditi nekome, pokušavajući sve svoje prilagoditi svemu tuđem, gube najjači konopac koji ih veže za njih same, za ono što je u njima.
Ne znam da li ima još vas koji, posmatrajući ljude oko sebe, ponekad nijemo, a ponekad pokušavajući biti najglasniji od ‘sve djece’, uviđate ovakve stvari ?! Ponekad ja sebe pitam da li sam suviše kritična, da li možda stvari posmatram iz drugačije perspektive, ali samo što takvo što zamislim, neko me demantuje i vrati me meni, realnoj, iskrenoj i otvorenoj prema svemu. Svi imamo svoje mane i neka ih, jer da smo savršeni, onda bi prestao naš lični rad na nama, ulaganje u naš napredak, a sve to dalje vodi do bezglavog traženja osnovnog, “svakosekundnog”, posla, jer moj primarni i životni posao jeste upravo rad na meni samoj, mojoj ličnosti i mom doprinosu ovozemaljskom svijetu. Ali, sve ovo možemo imati bez da mijenjamo svoje poimanje svijeta i osnovne, moralne principe, bez da gušimo svoje potencijale da bismo odgovarali svima oko nas, jer u tome, prvo, nikada nećemo uspjeti, a drugo je li stvarno takvi, u ‘kameleon’ verziji, možemo služiti svojoj svrsi .? Ja mislim da, dugoročno, ne … stoga, pustite svoj glas, recite svoje mišljenje, dozvolite sebi da pričate jezikom vaših emocija i vašeg srca, onog jednog koje imate :).
Nemojte se plašiti da kažete ono što čuči u vama i jedva čeka da ga pustite vani, jer ljudi koji su vam potrebni, koji cijene i poštuju vašu osobnost, takvu kakva jeste, će to prihvatiti i znati cijeniti poruku koju isto nosi sa sobom. Nemoj se ti, da, baš ti koji ovo čitaš, plašiti da ćeš izgubiti nekoga, jer ako te neko ‘napusti’ samo zato jer si svoj(a), zato jer je tonalitet tvog glasa upravo takav, onda taj neko nikada i nije bio dio tebe.
Voli sebe, voli svoju narav i unutrašnje bogatstvo kojim raspolažeš, jer je ono jedino koje vrijedi, jedino koje, koliko god da ga zidaš i nadograđuješ, nikada neće ‘ispasti iz ruku’. Zato, ne daj se svijetu, ne odustaj od sebe i svojih ciljeva, ideja i mišljenja, jer ti baš takav, danas, sutra i zauvijek možeš uvijek, sve i svugdje. Nikada to ne zaboravljaj!
vasionka
24. Decembra 2022. at 16:39Nesavršeno je savršeno.
(p.s. odnosi se i na “beskičmenjake”😊)