Kada emocije savladaju

Prije par sedmica, tokom jednog običnog radnog petka na poslu, dobila sam poruku od xy osobe, koja me je ubola direkt u srce kao strijela(i to ne ona Kupidova!). Pokušala sam se smiriti i fokusirati dalje na posao i učestvovati u opuštenom razgovoru kolega u kancelariji, međutim bilo je neuspješno. Misli su me vraćale na tu poruku, emocije su se miješale i kroz par minuta, suze izdajice su izašle na vidjelo. Naravno, čim sam ih osjetila da se skupljaju, neprimjetno sam se izvukla iz kancelarije i otišla do toaleta, te ih tu pustila da teku. Par minuta sam stajala ispred ogledala, govorila sebi ohrabrujuće riječi, brisala suze i utapkavala šminku. Mislila sam da sam spremna da izađem i da se pretvaram da se ništa nije desilo, da je to samo još jedan radni petak. Govorila sam sebi da izdržim, da me čeka još par radnih sati i da ću sjesti u svoje auto i na putu kući se isplakati kao čovjek sama, bez da iko išta vidi.

Međutim, te suze su zaista bile izdajice taj dan, i bezuspješno sam ih pokušavala iskontrolisati i sakriti. Troje mojih najdražih kolega su ih odmah uočili. Srećom, iako smo svi kolektivno glasne osobe i volimo da pričamo o svemu, njih troje su u tom trenutku tačno znali šta mi treba, a to je da suptilno pitaju je li sve uredu i mogu li mi kako pomoći i nakon mog odgovora da je sve uredu i da će proći, nastavili su da rade i pričaju kao da se ništa nije desilo i to je meni pomoglo da se saberem i nastavim s poslom.

Istina je da zaista ne volim da plačem pred drugima i da uvijek pokušavam imati osmijeh na licu koliko god se iza scene dešavalo nešto loše i teško. Međutim, dođu dani kada se desi neki okidač, neki momenat koji ne možete pregurati stisnutih zuba i stegnutih šaka. Često sam se znala štipati na poslu za kožu, kako bih skrenula put suzama. Ali nekada ni to pomaže. I u tom trenutku, kada pustite emocije iz sebe na neočekivanom mjestu, mnogo znači kad imate oko sebe ljude koji to neće iskoristiti, preuveličati i spominjati danima poslije. Troje mojih kolega, prijatelja, nikad to poslije nisu spomenuli. Ali su mi često znali uputiti značajni pogled, osmijeh ili komentar “ne daj da te iko dira”.

I zahvalna sam na tome, zahvalna sam na njima. Jer teških momenata će uvijek biti, ali dobrih ljudi oko vas možda neće, zato se pobrinite da ih cijenite i da ih zadržite.