Tebi oče …

U posljednje vrijeme nekako nemam vremena za napisati par redaka, a i neke posebne insipiracije za ispoljiti sve što se u meni skuplja danima, ako ne i mjesecima, a kako ništa ne radim dok to ne osjetim svakim svojim nervom, tako sam i ovdje “pauzirala” i čekala svoj momenat. I evo ga, sa posebnom tematikom i još posebnijim emocijama, onima koje prosto imaš jednom, za jednu osobu i to nosiš sve dok kuca ono najbitnije u tebi. Iskreno, nisam mislila da ću ikada pisati nekom članu svoje porodice, ali evo, još jednom me šamara ona “nikad ne reci nikad”. Naime, 41 godinu poslije velikog rada, truda, energije, snage i srčanosti, moj otac, moj babo ide u penziju. Zatvara jednu, a otvara drugu, onu mirniju i čistiju, knjigu svog života. Doduše, kako za koga, jer on nije ovo podnio baš onako kako ja to doživljavam :D, ali vidim da iz dana u dan shvata beneficije i trudi se da pokoristi sve ono čime je godinama sebe opskrbljivao. A, za sve ostalo nas dvije ćemo se pobrinuti :). Moja sestra i ja <3.

Ukratko ću opisati naš odnos, iako je to gotovo pa nemoguće jer bih sve mogla pretvoriti u jednu manju knjigu, što zbog moje, što zbog njegove posebnosti kao individuaa :). Naime, ponekad jedno drugo zovemo “ratni” budući da često imamo oprečna mišljenja, a ja, iako sam “dijete”, a on roditelj, ne vodim se time u našim debatama tako da svako ‘vuče’ na svoju stranu i ne odustaje do posljednjeg argumenta (već vam je jasno da sam ista on :)). Međutim, da li ima potrebe da vam kažem da svi imaju svoje mjesto, a on, ono posebno, svoje. Iza nas su sati i dani zajedničkih kafa, ručkova, šoping tura, fizičkih radova (nema sina kaže, ali ima mene :D), ispričanih priča, ali samo naših, jer smo svoje vrijeme uvijek morali imati. Druge sam mogla prolongirati i staviti na ‘on hold’, ali njega, nikada. Dalje neću, jer se bojim da više dijelim … zapravo ne bojim, ali jednostavno, za ovaj put it is enough :).

Nego, njegov radni vijek, e to vam je posebna priča. Ne znam da li postoji osoba koja ima više života, energije i snage u sebi od njega, i ne pretjerujem kada to kažem, jer toliko x sam mnogima i sama odgovorila ” ne znam odakle se više crpi”. Često me postidi kada pokaže, u određenim situacijama, da ima više snage od mene za napraviti mnogo toga, da ima mnogo više života i ljubavi za dati/pružiti od mene i onih mnogo mlađih od sebe. Toliko je sposoban, snalažljiv i pedantan, a istovremeno toliko brižan i pažljiv, da sam morala, u periodu svog sazrijevanja, staviti sebi do znanja da on ne može i ne smije biti mjerilo za bilo kojeg muškarca prisutnog u mom životu. Jer to vam je osoba koja će vašoj majci ujutru napraviti manikuru, a uveče tebi donijeti novu košulju jer, kako kaže, vidio je baš tebe u istoj. A posao … toliko se sjećam svih onih nedjelja kada sam bila mala i kada smo pokušavali od dana iskoristiti 20 sati da budemo zajedno, jer ostatak sedmice je radio, ponekad i od jutra do ponoći. Zaista do ponoći! Radio je posao poslije posla, radio je i fizički posao da bi nama obezbijedio sve što trebamo, a trebale smo mnogo toga. Nismo ni same znale šta trebamo dok nam on nije ukazao na to, nismo ništa posebno zahtijevale, ali nam je davao i više nego smo zamišljale. Nekada mi je bilo nezgodno pred prijateljicama pokazati i reći šta mi je sve omogućeno i pruženo, jer znam da mnogima roditelji nisu mogli ni pojmiti da isto obezbijede. A, u svemu tome, itekako smo to znale cijeniti i čuvati, kao da je nešto posljednje što možemo ikada imati. Ali, najviše u svemu smo cijenile i poštovale njega … ma znate onu dozu poštovanja kada na svaki svoj potez gledate kroz prizmu da roditelje (posebno njega) ne iznevjerite i ne povrijedite. I mislim da smo uspjele u tome, sve do dana današnjeg :).

Zato pokušavam na neki, nematerijalni način, da mu kažem hvala! Hvala za sve što si mi ikada rekao, dopustio i pružio. Hvala za svaki prelazak preko moje kose (tvoje svile) kako bi mi usput pokazao da, dok je tebe na ovom svijetu, nikada neću biti sama! Hvala za svaki savjet, svako tvoje bravo, ali i svaki prijekor, jer istim si me napravio samo boljim čovjekom. Hvala na svemu što si ikada bio, a posebno hvala na svemu što si meni dao da bih danas postala osoba svjesna sebe i svijeta kojem pripadam. Hvala za snagu i strpljenje kojima ti obiluješ, a druge istima hraniš. Hvala ti na tebi, radniče i ponosu naš, oče moj! Koliko god da se borim kroz život da napravim svoje bolje sutra, toliko se trudim napraviti još više da bih ti mogla dati samo dio one radosti koju si ti meni svakodnevno davao, cijeli moj život. Znam samo jedno, a to je da ću, dok dišem, radim i stvaram, uvijek biti ponosna da nosim tvoju krv i tvoje prezime.

Hvala ti, još jednom, što si mi dopustio da ovo gnijezdo ljubavi i posebne emocije iznikne u mom srcu. Tvoja M!