A, da ne pretjerujemo, važi ?

Otprilike nekih 7 dana ranije, motivisana određenim situacijama, htjela sam da pišem na ovu temu, otvorila laptop, napisala naslov i jednostavno stala … Inspiracija je nestala, a sa njom i moj elan za pisanjem. I tako je sve ovo stajalo do večeras, kada sam gledajući, iz dana u dan, potresne slike i snimke scena koje su zadesile dvije države, one koje su zaista tu, na ovom istom tlu kao i mi, dobila natrag svoju inspiraciju i poveznicu sa onim o čemu sam već uveliko razmišljala. O čemu ? Pa o pretjerivanju, prenemaganju i beživotnosti! Kod mene, kod tebe i svih onih koji nas okružuju. Da, saglasna sam, nisu svi isti, ali mislim da opet svi, barem u nekoj situaciji imamo ovakav stav prema životu (da ne kažem prema sebi).

Naravno, ne mislim da uvijek treba biti ‘na hard’ i ‘možemo sve uz osmijeh’, ali mislim da mnogo toga olako shvatamo i da smo, u današnjem “sve na dohvatu ruke” prostoru i vremenu postali mnogo razmaženi! Evo pratim sebe nekoliko dana unazad, i koliko god se trudila da slušam sebe, radim stvari koje volim, koje mi prijaju, a istovremeno i pomažu da živim ljepši život, često se ‘uhvatim’ u nekom razmišljanju koje i nije najljepši odraz onoga što pokušavam staviti u fokus svog života. Ok, stresan period, bilo na poslovnom ili privatnom polju života, može i utječe na nas i naše raspoloženje, ali ja ne mogu dopustiti da isti taj pravac određuje smjer baš svakog mog dana. Ne mogu i ne dam! Jedan dan i mogu pustiti da se malo ‘zaustavim’, ali više ne smijem, jer onda to više postepeno, minorno, prelazi u ‘u potpunosti’. Međutim, ovo je već neka druga tema o kojoj smo pisale i još ćemo, itekako, a ja želim ovdje samo naglasiti kako zaista možemo, cijeneći male stvari, imati ljepši život. Evo primjer od sinoć, moja večera kasni cijelih 15 minuta, ja pregladna i pomalo nervozna (takva sam sa hranom, šta ću :() lagano napuštajući svoj kolosjek i mirnu luku kojom plutam ovih dana, ulazim da “prescrollam” vijesti i već na prvu čitam kako je ispod ruševina, spašeno dijete od 7 godina, koje je izdržalo bez hrane i pića i više od 70h. I to isto dijete ima osmijeh na licu! Osmijeh koji meni zadaje takav šamar, da po ko zna koji put preispitujem sebe da li stvarno mislim da znam i cijenim život u punom sjaju, u onom izdanju u kojem trebam, shodno okolnostima u kojima ja živim. Vjerujem da, u nekim situacijama, uopće ne i izgleda da je to lekcija koju neću još dugo savladati. I to je okej, prihvatam, ali isključivo pod uslovom da ću istu tu obnavljati iz dana u dan. I kada je teško, i kada ne ide najbolje, ja ću ponavljati staro, a usvajati novo gradivo. A, mateijala imam na svakom svom koraku :).

Zato, hajde da se dogovorimo da ćemo malo ljepše gledati na ovaj život koji nam je Bog podario i da ćemo cijeniti svaki trenutak u kojem imamo sve. A, to sve je zapravo u nama, samo je ponekad potrebno promijeniti ugao posmatranja.