Februar nije bio lahak mjesec, bar ne za A. Nakon optimističnog obećanja u prošlom članku, da ću da se trgnem, donesem neke bitne odluke, krenem vježbati itd, desilo se jedno veliko ništa. Ne baš ništa, desio se još jedan virus koji me je iscrpio i unazadio i fizički i psihički. Svi moji planovi su propali, jer nisam imala niti snage a ni volje. Nakon oporavka, sunce je ugrijalo i minusi su spali, kupila sam nove tene što je dosta površno-znam, ali trebao mi je neki polet u koraku i one su mi dale baš to. Napravila sam neke planove, šetala, vidjela se sa nekim dragim ljudima. I baš kad sam pomislila da će se ovaj februar ipak izvući kao iole dobar mjesec, danas me uz jutarnju kafu dočeka prizor bijelih krovova. Da, snijeg je opet pao. I sa njim moje raspoloženje.
U nekim, boljim, mlađim danima, vremenski uvjeti me nisu doticali. Mogla je kiša padati iz neba i iz zemlje, ja bih izašla na kafu, mogao je snijeg napadati pola metra, ja sam se radovala izlasku iz kuće. Danas, dovoljna je sitnica, čak i najmanja kao što je niža temperatura ili nečiji pogrešan pogled, da moje raspoloženje padne zajedno sa temperaturom. Da li je to znak da je moje dobro raspoloženje tako krhko, ili je možda vještačko, da ga ja lakše srozati nego očistiti auto od snijega? I zašto je to tako, pored svega što sam naučila vremenom i što učim svakodnevno, pored svih vježbi i mantri koje ponavljam u glavi.. Zašto dopuštam sebi da me sitnice i dalje dotuku kada znam svjesno da su to samo sitnice i da u širem shvatanju realnosti ništa od toga nije zapravo bitno?! Zašto ne mogu da se vratim u mlađu sebe koja je bila poletna i manje više radosna bez obzira na to je li sunce vani ili možda kiša..koja se radovala sitnicama a ne plakala zbog sitnica.
Naravno, uvijek se iza lošeg raspoloženja krije i nešto više od loših vremenskih uvjeta. Postoje stvari na kojima radite, koje pokušavate ispraviti, izliječiti, zaboraviti i svijetlost sunca vas zavara, i mislite da ste pregurali najteže, ali onda sunce ode i vi ostanete sa istinom, a to je da i niste toliko dalekog dogurali.
Zato, hajde Martu budi malo bolji, nađimo se na pola puta. Ti sa više sunčanih dana a ja sa snažnijom odlučnošću da budem i sama sunčanija 🙂
minorursamajor
26. Februara 2023. at 20:19Lijepo opisan život jedne osobe koja ima dovoljno ljudskosti u sebi da poklekne i kad se svim snagama trudi da vine u nebo. Bit će uspona, a bit će i padova. Nije to ništa neobično, ništa loše ili negativno. To te sve još više čini običnim čovjekom, bitno je ustrajati. Kada nemaš ni volje ni snage da koračaš naprijed, zaustavi se, uzmi mali predah, nemoj ništa raditi i pusti samo da se taj ciklus sam od sebe završi.
Neraspoloženja, manjka entuzijazma i optimizma će uvijek biti. Ali, bit će i smijeha, uspjeha, energije kao i pozitivnog duha da nastaviš tamo gdje si stala.
Ne volim ni ja snijeg niti činjenicu da pada tik pred pragom Marta. Danas sam, svojom greškom, izašla na tu kafu i napravila grešku kakvu ti sebi nisi dopustila zato. Vidiš, ima i pozitivnog ishoda u tvom izboru danas ? ja sam došla mokra ko štakor sa mokrim čarapama u “nepropusnim” čizmama “za snijeg” ?
mojih360
1. Marta 2023. at 9:31Hvala tebi na ovako lijepom sažetku onoga što sam htjela reći ovim člankom. Nekada smo previše zaokupljeni time da moramo biti jedna vrsta osobe, pozitivna ili negativna, sretna ili nesretna, ali zapravo naše duše su ogromna prostranstva, da je suludo očekivati jednu konstantnu emociju i raspoloženje.
PS, nadam se da nisi “navukla” prehladu zbog te avanturice u čizmicama 🙂